Panonska zvona

Čitava Savanovićeva lirska slagalica nije ništa drugo nego posvećena, a bogme i prosvećena izgovorena ili prećutna molitva, obraćanje dalekim a bliskim bićima, živim i mrtvim, osobito kada su, prema davnom srednjevekovnom našem zapisu i Miloradu Paniću Surepu „živi zavideli mrtvima“. Savanović ne piše mnogo, nego promišlja i sašaptava se sa drugima neprekidno. Bez patosa, bez obavezne inače predigre, bez onog famoznog prvog pasusa za koji je još Ivo Andrić, sasvim rano, tvrdio da ga negleduć, otprve treba prećutati, precrtati, devestirati u svakom slučaju.Savanović peva tihujući, a u naoko nevidljivom polumraku ravnice, uvek su mu vrata otvorena.