Joyful water

Poezije nema bez metafizičkog sagovornika. Bez para u svetu čistih duša. Bez slutnje toga sveta.Zrna tuge ionako su razbacana po zemlji poezije, usred njene nemerljive lepote. A samo velika tuga može da dozove pravu radost, da pokaže da život postoji.Ispred nas su najčešće izazovi privida, iskušenja komunikacije sa himerama, a gde smo mi, gde je naš smisao i kako prepoznati esenciju? Kako prepoznati gde duša spava? I kako je razbuditi? Makar na tren? Kako biti izvan vidljivog bića? Kako naći mesto za dušu, vlastitu, u ovom svetu? Kako prepoznati njeno stanište? Kako prepoznati smisao i trag njenog puta? Kako u isto vreme biti tamo gde i jesi i nisi? – pitam se zauvek.A pitanja su ta igra sa smislom dok se spuštamo niz tobogan ovog života.