Sutra ćemo

Bojan Marjanović je u svome romanu „Sutra ćemo“ uspio postići to da se veličina priče očituje upravo u odsustvu epohalnosti. Ne samo što je na taj način demonstrirano vanredno spisateljsko umijeće, nego se i sama literarna namjera doimlje subverzivnom u odnosu na doba kada svjedočimo preporodu „velikih naracija“ i pripadajućih kategoričnosti. Radi se utoliko o najfinijem proznom tkanju, o minucioznom, stilski izbrušenom postupku preko kojeg Marjanović – kombinirajući tri narativna glasa – nema tek ambiciju rasvijetliti „nijanse stvarnosti“, nego nas uputiti na to da izvan nijansi stvarnost i ne postoji, s tim da jednu od važnijih čini sama literatura.