Sklapanje knjige - pjesme i drugi krajevi priče

„Tata, ako su ovo Biseri srpske književnosti,šta je onda školjka?“– pita me moj radoznali prvačić,pokazujući kažiprstom visokopodignute desne ruke,skoro ga dodirujući, na redtvrdoukoričenih tamnozelenih knjigasa zlatnim slovima na hrbatu.„Jezik,srpski jezik, sine moj“– kažem mu prećutkujući pomisaona ne-umornog demona analogije,na more (toga) i zrno pijeskakoje upada u ljušturu školjke, na školjkukoja se brani omotavajući ga sedefom,na biser i, izvan svake metafore,na sina koji obasjava ocaispunjavajući ga neprestanom radošću i brigom,i usput ga uči čistoj, nepatvorenoj poeziji,započinjući je sam, i držeći mu i vodeći ruku,dok predan kao da ispisuje prva slova,dovršava pjesmu, sklapa knjigu.