Prošlost kao predmet znanja

Pola stoljeća bespoštedne rasprave nije ni najmanje opovrgnulo gledište prema kojemu se XV. i XVI. stoljeće, koja u neku ruku predstavljaju sponu između srednjovjekovlja i suvremenoga doba, ipak suštinski razlikuju od prethodnoga razdoblja kao i onoga koje je potom uslijedilo. Premda više ne možemo dijeliti entuzijazam Burckhardta i smatrati ta dva stoljeća razdobljem istinskoga uzleta kulture iz rasula u kojem se navodno prije nalazila, premda vidimo ne samo novotarije koje su ta stoljeća donijela, nego i ono u čemu se očitovalo tavorenje negdašnjih tradicija – ipak imamo pravo izdvojiti tih dvije stotine godina iz srednjovjekovlja i nadjenuti im vlastito ime. To se pravo ponekad dovodi u pitanje na temelju neobjelodanjenih pretpostavki da nova faza u povijesti započinje tek kada definitivno iščeznu sve pojave svojstvene prethodnome razdoblju. Pokazuje se ipak da konzervativna mjerila izdvajanja povijesnih razdoblja te vrste dovode do posve kontinuiranoga shvaćanja povijesti i stoga svaku periodizaciju čine besmislenom; stoga i ne čudi da se čak ni pristalice takvog pristupa njime dosljedno ne služe. Stoga ćemo na ovom mjestu prihvatiti da uvođenje periodizirajuće cezure opravdava tvrdnja da su se u nekome razdoblju, barem u jednome području, pojavili međuljudski odnosi, stavovi ili ideje koji ranije ne samo da nisu bili prisutni, nego ni mogući. “;Problem renesanse” se tako svodi na dva pitanja:1. Jesu li se u XV. i XVI. stoljeću pojavljivale ideje kojih ranije nije bilo?2. Jesu li se te ideje ili nisu mogle ranije pojaviti?“;Krzysztof Pomian (r. 1934.), poljski filozof, povjesničar i esejist. Cijeli je radni vijek proveo u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja (CNRS) u Francuskoj, usto poučavajući na Školi za napredne studije u društvenim znanostima (EHESS), na École du Louvre, na Sveučilištu u Ženevi i na drugim inozemnim sveučilištima. Danas je počasni istraživački ravnatelj CNRS-a i professor emeritus na Sveučilištu Nikole Kopernika u Toruńu. Od 2001. godine znanstveni je ravnatelj Muzeja Europe u Bruxellesu. Kao filozof, uglavnom se bavi problemima spoznaje. Kao povjesničar, istražuje povijest europske kulture te povijest zbirki i muzeja.Napisao je brojna svjetski zapažena djela iz kulturne povijesti, povijesti mentaliteta, povijesne antropologije te povijesti europske kulture. Pored kapitalnog djela Povijest kao predmet znanja. Historija i filozofija u srednjovjekovnoj misli, možemo izdvojiti i L’Ordre du temps (1984.), Drogi kultury europejskiej (1996.), Sur l’histoire, Gallimard (1999.), Wenecja w kulturze europejskiej (2000.), Oblicza dwudziestego wieku (2002.) te Ibn Khaldûn au prisme de l’Occident (2006.).