Paor s bajonetom

„Da je moja majka Lili 1941. ostala u Beogradu završila bi, sa žutom zvijezdom na prsima i leđima, na zemunskom Sajmištu i nikad me ne bi rodila. Umjesto toga otišla je u Titovu vojsku i ostala živa. Kakvo mišljenje da imam o Titovoj vojsci (o partizanima), a kakvo o Sajmištu, Topovskim šupama i Banjici? Pokušavam da razumijem i nesvijest folksdojčera i osvetnički bijes Krajišnika (i drugih), koji su 1944. i 1945. radili to što su radili. Uzmimo pri tom u obzir mogućnost da su u njihova sela sa ognjem u rukama i bajonetom na puškama četiri ratne godine stizale ustaše i Švabe, palile i ubijale i zatirale sve na šta su nailazile. Zašto i oni (‘Krajišnici’ tj. partizani) ne bi imali pravo na podsvijest? Možda je i njima (bio) pao mrak na oči. Možemo li, međutim, danas izjednačavati onog koji je iz rasnih razloga ubio komšiju sa onim koji se svetio za ubistvo svog najdražeg, najbližeg, jedinog? Kako objasniti činjenicu da je mnogo više postradalih nevinih Nijemaca (ne samo ovdje, već posvuda) nego osuđenih nacističkih zločinaca? Jesu li možda ovi drugi uživali samilost saveznika ili ih oni prvi, nevini i nedužni zemljaci, nisu prokazivali? Zašto su krili zločince, a prethodno odavali žrtve i tako dalje i tome slično? Mnogo je pitanja na koja se nikad neće odgovoriti tako da svi budu zadovoljni i da se pravda pomiri sa nepravdom. Neki kažu da sve treba prepustiti vremenu, koje liječi rane prekrivajući događaje zaboravom. Brodski (Josif) opet veli kako se čovjek može vratiti tamo gdje su mu nešto oteli ili oduzeli, gdje je nešto izgubio, ali se ne može vratiti(smatra ruski nobelovac) tamo gdje su ga ponizili. Spominjem ovo ne samo zbog moje bake Ane nego i zbog svih drugih žrtava, ubijenih i poniženih. A kad smo već kod poniženja, citirao sam šta mama Lili piše u svojim sjećanjima o posljednjim danima svoje majke, moje bake Ane, pijanistkinje i vlasnice vile u elitnom kraju Beograda, u Kursulinoj 26, tik do Kalenić pijace.''