Nekrolozi koste perovića

KOLU – UMJESTO NEKROLOGAZa dragog namjernog čitaoca NEKROLOGA Koste Perovića ja ću, smatrajući to važnim, ovdje iznijeti samo dvije činjenice o mom bratu Kosti – Kolu i nekoliko svojih saznanja i zapažanja o mojim dragim tadašnjim Zekavičanima. Konstantin – Kosta Perović – naš Kole je bio istoričar i geograf, pa je stoga izvanredno poznavao istoriju i običaje našeg naroda. Što se tiče ličnosti, dovoljno je reći da je Kole kao učenik prvog razreda gimnazije bez razmišljanja skočio u vir Kolovrat rijeke Ćehotine kod Zemunca da spasava komšiju Selma Kordića. Spasio ga je ali je to bila žestoka bitka sa vodom i utopljenikom za opstanak jer je Selmo bio grčevito uhvatio Kostu za kosu a Kolovrat ih je obojicu dva puta vukao na dno. Uzgred da kažem kakve su nam bile škole kada smo svi u osmogodišnjoj školi naučili kako se spasava utopljenik. I Kole je to tada naučio. Kako je to bilo strašno nedavno mi je rekao da bi sada to uradio samo za mene i ni za koga više. Drugo, iz određenih razloga četvrti razred gimnazije i maturu nije završio u Pljevljima već je otišao u Prijepolje da to uradi. Na zimskom raspustu vraćao se kući u Zekavice preko Mihajlovice na minus 15° C pri žestokom vjetru, kada i vukovi bježe odatle, bez zimske odjeće i obuće pa su mu se prsti na nogama počeli smrzavati. Promijenio je put i otišao do Save Ćirovića u Ćiroviće koji ga je spasio slanom vodom tako da nikada u životu nije imao problema sa tim. Ko su i kakvi su bili tadašnji Zekavičani? U selu smo se svi, stari i mladi, družili i dobro poznavali. Svi mi mladi smo učeni da radimo, štedimo, poštujemo – starije, komšije i ostale ljude, a naročito da poštujemo ljude druge vjere i nacije i da budemo solidarni. Svi stariji u selu su sve ove osobine prenosili na nas svojim primjerom. Solidarnost je kod svih bila zastupljena; išli smo na mobe kosidbe (ručnom kosom), oranja, vršidbe, trpanja sijena i slično, a obavezno i prvo kod udovica.Mladi su poštovali i slušali starije a stariji uvažavali mlade. Neću govoriti o mojim bakama i đedovima, o strinama i stričevima niti o tetkama. Reći ću samo o komšijama. Komšinica baba Persa Tabaš, koju sam volio isto kao svoje bake, imala je kuću u Pljevljima. Kada sam pošao u Srednju tehničku školu u Titograd trebalo je noćijevati u Pljevljima pred put. Baka Persa je tokom jeseni, zime i proljeća boravila u svojoj kući u Pljevljima pa me je zvala da noćijevam kod nje: nemoj da noćijevaš po prenoćištima ili u hotelu i da plaćaš, obavezno da dođeš kod mene. Tako je i bilo, a kada ponekad odem na prenoćište, jer me je bilo sramota da stalno noćijevam kod nje, i kad ona za to sazna, obavezno me zove da dođem da prespavam kod nje i savjetuje da ne idem na prenoćište. Baka Persa je uvijek navila uveče sat za buđenje, ujutru mi pripremila doručak sa kajmakom i čajem i na vrijeme me probudila da stignem na autobus. Komšija, đedo Danilo Tabaš (zvao sam ga đedo i volio isto kao moje đedove) kada sam dolazio kući u Zekavice na zimski raspust, a imao sam tek 15, ili 16, ili 17 godina – dakle još dijete, svaki put me je zvao da dođem da sjedimo. Oko 8 sati uveče ja dođem, baka Petra je već pripremila meze – suvo meso, kajmak, sir masni, kisjeli kupus i domaću rakiju. Đedo Danilo i ja sjedimo, naravno mezetimo i pijemo, do pred zoru. Ja sam bio dobar slušalac a on je pričao o svom životnom putu. Ni on ni ja nismo primijetili da sam ja još dijete a ne odrastao čovjek. Ili, istog tog zimskog raspusta, ispekao on rakiju i stavlja pozajmljeni kazan na saoni da vrati, pa se nešto spetljao i vidi da je kazan nestabilan. Pošto sam ja već (u prvom razredu Tehničke škole) naučio da je stativ sa tri nogara za geodetske instrumente stabilna figura, htjeo sam taj princip da primijenim na vezivanje kazana i kažem mu, razmišljajući pri tome kako da mu to saopštim a da ga ne uvrijedim: „Bolan, đedo, bi li dao meni da to zavežem, nešto si se spetljao”. On mi ljubazno dozvoli i kad je probom uvidjeo da kazan stoji čvrsto, čestita mi: Ala dijete, svaka ti čast. Nevjerovatan primjer uvažavanja mladih. Završena školska godina i moj brat od tetke poslije odslušanog prvog razreda gimnazije u Pljevljima svratio do naših kuća, ja sam tu kod moje strine Nede a njegove ujne, vadi đačku knjižicu i kaže: „Evo, ujna, završio sam prvi razred” i čita ocjene – trojke, četvorke i petice – koje je svojom rukom upisao. Škola je tada upisivala ocjene u đačke knjižice i, naravno, ovjeravala pečatom. Za tu ovjeru strina Neda je znala, bila je nepismena ali je znala kako izgleda pečat jer je kao mlada morala imati posla sa sudom. Vidjela je strina da on laže, imala je pravo da mu svašta kaže, ali ona je, gledajući u neku beskonačnost, zapitala samu sebe: Vala Bogu od kad ovo ne udaraju pečate? Na ovome joj i svaki filozof može pozavidjeti i svakako odati priznanje. Kao dijete bio sam gost u svakoj kući u selu, a noćijevao, tj. prespavao, u skoro svakoj. Djeca obično ne vole da tako ostanu u drugim – komšijskim kućama, a ja sam se svuda osjećao kao u svojoj kući – tako su me prihvatali.Nama djeci niko u selu nije branio da u njihovom voćnjaku uberemo voća i da jedemo, naprotiv nuđeni smo. A kada bi tjerajući stoku na pašu ili pojilo prolazili pored komšijskih kuća, domaćice su nas nudile voćem ili nekom hranom, ili bar pitale da nismo žedni. Savjeti roditelja svojoj djeci su bili kratki i jasni, a najviše su činjeni ličnim primjerom. Recimo, kada sam bio u šestom razredu osmogodišnje škole, moj otac mi je rekao: uči sine ako hoćeš i ako ti treba, za mene ne učiš, ja sam moje naučio i više nikada me nije pitao u vezi sa školom; naravno, išao je na roditeljske sastanke i interesovao se. Vrlo rijetki su bili slučajevi da je neki roditelj udario svoje dijete ili vikao na njega. Moji roditelji nas djecu nisu nikada udarili niti viknuli na nas. Eto, tako sam ja vidio i zapamtio moje tadašnje Zekavičane. A čini mi se da su svi bili takvi, pa se danas ponekad zapitam „Da nisam ja to san sanjao?”.O", dragi moj Bože, da li danas na našoj planeti postoje takvi ljudi?Eto, dragi namjerni čitaoče Kostinih NEKROLOGA, na osnovu ovoga ćeš uvidjeti da je Kosta samo vjerno, analitički i nepristrasno opisao ljude u svojim nekrolozima.Gligorije Gliša Perović