Ne lažem, tita mi

„Kako su velike oči detinjstva i kako je setno kad se zrelost pomiri sa zabludama odrastanja.“– Enes Halilović„Prvi prozni rukopis Feride Duraković, prvenstveno poznate kao pjesnikinje za odrasle i djecu, donosi lepezu tekstova koji su povezani jasnim vezama, pa tako ova knjiga može biti i zbirka priča i roman. Knjiga je too svemu, ali najviše o smrti, o osjećaju smrtnosti, o odrastanju u doba grubog socijalizma, skoro na margini društva, o patrijarhatu u Bosni i Jugoslaviji, o majkama koje žensku djecu zovu sinovima ili magaradima, o očevima koji pijani pričaju ’dosadne’ priče o ustašama, četnicima i partizanima, o crvenoj buržoaziji, o prijateljici pjesnikinji koja se bori protiv tumora na mozgu i mejlovima se javlja s drugog kraja planete (kao da je već u geografskom podzemnom svijetu), a prije svega i poslije svega ovo je knjiga o jednoj djevojčici koja nikad neće ostariti, bez obzira na to koliko je život gazio i pokušavao od nje načiniti smrknutu, odraslu osobu.“– Faruk Šehić„U Feridinoj prozi ne možemo naći tragove lepila zvanog nostalgija, ništa iz prošlosti ne dobija metaforsku pozlatu, oreol ’otkrića’ ili vezeni ogrtač asocijacija; naprotiv, ništa ritualno se ne prenosi iz prošlosti, nikakvo samopodrazumevano poštovanje, nikakav žal – jer nema za čim... Jedan je razlog za žalost, i to je smrt, i jedan za radost, i to je život: sve ostalo podvrgnuto je kritici, pogledu iskosa, sumnji, podsmehu, ironiji, jer ne zaslužuje ni više ni bolje.“– Svetlana Slapšak