Namjene književnosti

Od nas se traži da zauzmemo pozu analitičke distance, kritičke pozornosti, suzdržane sumnjičavosti; humanisti pate od neizlječive ironije, koja nastaje zbog nekontroliranog poriva da se sve stavi u navodnike. “;Kritičko čitanje” je sveti gral teorije književnosti … to je slogan koji već iz predostrožnosti pripisuje svu vrijednost činu čitanja a nikakvu vrijednost objektu koji se čita. Ovo je čudan manifest po mjerilima manifesta, nespretno, nezgrapno stvorenje koje slabo odgovara svojem nazivnom podrijetlu. Manifesti avangarde imali su poticaj u srdžbi svojeg protivljenja, premoćnoj potrebi da sijeku i spaljuju, da razobličuju i razaraju, da svrgavaju umjetnost s pijedestala i gaze njezine krhotine u prah. Tekst koji slijedi je, u tom pogledu, antimanifest: poricanje poricanja, čin potvrđivanja a ne nijekanja, misaoni pokus koji nastoji zagovarati, a ne omalovažavati. Felski zaključuje da je za lošu reputaciju književne teorije kriv strukturni elitizam kritičara… Felski pokušava pronaći ‘običnu’ teoriju književnosti i kulture koja bi trebala nadomjestiti te hermeneutike podozrivosti … te nudi nacrt teorije književnosti koja bi se temeljila na četiri načina ljudske interakcije – prepoznavanju, očaranosti, znanju i šoku. Svakom od njih posvećuje po jedno poglavlje, u kojima podastire širok raspon tekstova kojima ilustrira svoj pristup. – Times Higher, Education SupplementOd nas se traži da zauzmemo pozu analitičke distance, kritičke pozornosti, suzdržane sumnjičavosti; humanisti pate od neizlječive ironije, koja nastaje zbog nekontroliranog poriva da se sve stavi u navodnike. “;Kritičko čitanje” je sveti gral teorije književnosti … to je slogan koji već iz predostrožnosti pripisuje svu vrijednost činu čitanja a nikakvu vrijednost objektu koji se čita.Ovo je čudan manifest po mjerilima manifesta, nespretno, nezgrapno stvorenje koje slabo odgovara svojem nazivnom podrijetlu. Manifesti avangarde imali su poticaj u srdžbi svojeg protivljenja, premoćnoj potrebi da sijeku i spaljuju, da razobličuju i razaraju, da svrgavaju umjetnost s pijedestala i gaze njezine krhotine u prah. Tekst koji slijedi je, u tom pogledu, antimanifest: poricanje poricanja, čin potvrđivanja a ne nijekanja, misaoni pokus koji nastoji zagovarati, a ne omalovažavati.Felski zaključuje da je za lošu reputaciju književne teorije kriv strukturni elitizam kritičara… Felski pokušava pronaći ‘običnu’ teoriju književnosti i kulture koja bi trebala nadomjestiti te hermeneutike podozrivosti … te nudi nacrt teorije književnosti koja bi se temeljila na četiri načina ljudske interakcije – prepoznavanju, očaranosti, znanju i šoku. Svakom od njih posvećuje po jedno poglavlje, u kojima podastire širok raspon tekstova kojima ilustrira svoj pristup.– Times Higher, Education Supplement