Ljevica nakon opovrgnute revolucije

Zbornik je od fundamentalne važnosti za razumijevanje naše epohe i razvojnih tendencija u budućnosti, i to kako sa stajališta socijalne filozofije i filozofije politike, tako i sa stajališta društvenih znanosti, te, posebice, interdisciplinarnih istraživanja. Valja naglasiti da je sedam od ukupno 14 radova napisano posebno za ovaj zbornik (tj. nisu ranije objavljivani ni u cjelini niti u dijelovima), te da su pojedini radovi prevedeni sa slovenskog ili engleskog izvornika. Polazište zbornika je konferencija „Mišljenje revolucije nakon izdane revolucije" održana 2012. u Zagrebu. U vrijeme te konferencije dominirao je duh optimizma, koji je u međuvremenu nadomješten novim događanjima i iskustvima, koji su bar donekle relativizirali utemeljenost optimističkih očekivanja ljevice. To je dovelo do nužnosti autorefleksije, a ovaj zbornik predstavlja upravo učinak uvida u potrebu propitivanja i preispitivanja vjere da globalna kriza nudi šansu za ljevicu.No, daleko od toga da bi nudili nekakav pesimizam ili afirmirali duh rezignacije, prilozi u ovom zborniku usmjereni su na elaboraciju pouka koje se mogu izvesti iz neuspjeha socijalističke/komunističke preobrazbe svijeta, pri čemu se nameću tri središnje teme promišljanja: pitanje o ekonomiji tzv. prijelaznog razdoblja, pitanje epistemologije te, kako proizlazi, problema neophodne spone između komunizma i demokracije. A sve je to usmjereno na ponovno propitivanje i teorijsko utemeljenje ideje revolucije, koja, dakako, nije samosvrhovita, već upućuje na otvaranje perspektiva objedinjavanja zapretenih težnji heterogenih potlačenih dijelova čovječanstva (koji čine njegovu apsolutnu većinu) za boljim i ljudskijim svijetom u antitezi spram dominacije logike kapitala i najraznovrsnijih oblika reprodukcije zatečenih odnosa moći.Lino Veljak, iz recenzijeZbornik je nastao kao posljedica dvodnevne konferencije koja je pod imenom "Mišljenje revolucije nakon izdane revolucije" održana 15. i 16. lipnja 2012. godine. U međuvremenu je dorađen i dopunjen novijim autorskim prilozima ažurirajući se s tekućim promjenama u izgledima ljevice u sklopu krize kapitalističkog ciklusa 2008. godine.Zbornik otvaraju i zatvaraju dva teksta Darka Suvina. Prvi je naslovljen "Komunizam može biti samo radikalna plebejska demokracija", a drugi pokušava odgovoriti na pitanje "Šta da se radi?: prvi korak" pledira za upotrebu pojma plebejci današnjice.Luka Bogdanić u tekstu "Vrijeme i perspektiva. Pitanje revolucije danas", pozivajući se na talijanskog filozofa Massimiliana Tombu, napominje ne odreknemo li se duha utopije, naše vrijeme moglo bi inspirirati mnogo dobre i inovativne historije. A priređivač ove knjige, Srećko Pulig nastavlja upravo tu temu, svojim prilogom kako "Učiti iz poraza", podsjećajući i na Marxove analize revolucionarnih zbivanja u Francuskoj u njegovo vrijeme.Rastka Močnika promjene u tzv. tranziciji promišlja kao nasilno uguravanje nekada socijalističkog društva natrag u rubni kapitalizam, dok Andreja Živković pišući "O krizi ljevice kao antipolitici" drži da se kriza marksizma i kriza kapitalizma danas preklapaju.Tekstovi dvoje političara, Sonje Lokar i Milorada Pupovca, tematiziraju postojeće ljevice u Sloveniji i Hrvatskoj. Slovenija je primjer nekrvave kontrarevolucije, pa je zanimljivo analizirati kako su u njoj radnici i intelektualci, građani i građanke, bez velike borbe predali društveno vlasništvo u ruke države i nove buržoazije i odrekli se samoupravljanja. Da su političke stranke uništile politiku u Hrvatskoj misli i Milorad Pupovac. On se protivi partnerstvu s kapitalom i njegovom državom, utoliko više što je ona u nas više mitologizirana negoli institucionalizirana. Potrebno je ponovno osvijestiti klasni karakter državnog interesa i državnih ideologija. A dominantni nacionalizmi i liberalizmi to ne mogu jamčiti, dok se ne osigura prisutnost socijalizma kao političke ideje.Slovenska socijalistička feministkinja Lilijana Burcar obrušava se na nove neomarksističke skupine, koje svjesno ili ne pomažu reinterpretiranju, brisanju i uništavanju emancipatornih politika i dostignuća samoupravnog socijalizma. Crnogorski politolog Milan Popović u svojim "Rekonceptualizacijama i diskontinuitetima" ponovno promišlja pojam ljevice. Slijedeći teoriju svjetskog sistema Immanuela Wallersteina, on VrijemeProstor (tako pisane) gleda u procesima dugog trajanja. Prihvatimo li shemu o postojanju centra, poluperiferije i periferije, vidimo da uz sistemsku nejednakost ekonomije, svjetski sistem karakterizira i sistemska nejednakost politike. Ono što apologeti postojećeg vide kao "kraj povijesti" ustvari je samo kraj kapitalizma kao historijskog sistema.Tekst Dinka Krehe "O nekim izazovima pred Novom ljevicom" razmatra njeno nastajanje u (post)jugoslavenskom razdoblju. Uhvaćena između imperativa raskida s hegemonijskim okvirom ideologije "tranzicije" i nimalo idealnih materijalnih uvjeta unutar kojih mora razvijati svoje strategije, ona se bori za svoje mjesto u političkom, medijskom i institucionalnom mainstreamu. A sociologinja Maja Breznik tvrdi da su države u regiji zakasnile da bi mogle pratiti ili sudjelovati u globalnim političkim procesima. Mnoge od nagoviještenih epohalnih prekretnica, po kojima bi se naše društvo trebalo razlikovati od prethodnih (kreativne industrije, društvo znanja, nova ekonomija), uvredljivo su naivne i u suprotnosti s očitim činjenicama.Goran Musić ističe problem neadekvatne teorije, one postmarksističke, što se sve više pokazuje urgentnim. Kako se radnička klasa, pritisnuta deindustrijalizacijom naših zemalja, uklapa u te opće trendove? Nakon dva desetljeća "tranzicije" očito je da su teze o industrijskom potencijalu slobodnog tržišta bile pogrešne. Shodno tome, slovenski sindikalist Goran Lukić pita se "Kako misliti sindikalno 21. stoljeće?" Sindikalni pokret potiskuje se u domenu "nevidljivog i dosadnog pravnog dijela" borbe za radnička i socijalna prava, dok dirigiranom javnošću dominiraju spinovi. Kako u tako zaoštrenim okolnostima revitalizirati sindikalni pokret?Matko Meštrović