Ljepša i starija sarajevska megila

Ljepša i starija Sarajevska megila je tekst koji se ističe svojim bogatstvom umnoštvu glasova, ali i u napetosti između usmenog i pisanog, onog što se pamti (jer je izgovoreno)i onoga što opstaje (jer je zapisano).Neprestano se krećući između dokumenta i priče, službenog jezika vlasti – njegovihfermana i spiskova – i (često krhkog) ljudskog govora, Papin tekst pred čitaocapostavlja primjere jezika koji može proizvesti (i proizvoditi) nepravdu – jezika kojine samo što ne opisuje stvarnost već je izvrće i nasiljem utvrđuje. Nasuprot tome,pripovijedanje – noseći moralnu dimenziju – postaje i prostor otpora i mjesto očuvanja smisla.Tako, putem tradicije u kojoj je govorenje odgovaranje za istinu, a pisanje izazivanjetrajanja, pripovjedač pokazuje da je laž vlasti u romanu opasnija od samog nasilja, jerje ona pokušaj ozakonjenja nasilja jezikom.Nikola MikovićPapo nam upravo razotkriva trostrukost kao njeno glavno obeležje – trostrukost vera,zakona i činjenja na triput živoj i triput mrtvoj zemlji one jedne i u ljusci ponunane Bosne.Na kraju, on u svom neznanju, više no u svome znanju, uprkos sklonosti da se odreknepouke, daje ono što nam ostaje da učimo: kako isti čovek nikad nije isti; kako istazemlja nikad nije ista; kako ista priča nikad nije ista.Petar S. JevtićEliezer Papo (1969, Sarajevo) profesor je sefardske književnosti na Ben-GurionUniverzitetu u Negevu. Njegov istorijski roman, Sarajevska megila (2001) našao se uužem izboru za Ninovu nagradu, a u Agori su izašle njegove knjige priča – Nesabranepriče (2022) i Zbrka riješenih zadataka iz života i poetike (2024).