Kritika moći suđenja

Da bismo razlikovali, da li je što lijepo ili ne, naša se predodžba ne odnosi s pomoću razuma na objekt u svrhu spoznaje, nego s pomoću uobrazilje (možda povezane s razumom) na subjekt i osjećaj njegove ugode ili neugode. Sud ukusa nije dakle sud spoznaje, dakle ne logički, nego estetički, pod kojim se razumije onaj sud, čiji odredbeni razlog može da bude samo subjektivan. (...) Ovdje se predodžba posve odnosi na subjekt, i to na njegov životni osjećaj, pod imenom osjećaja ugode ili neugode. (...) Dane predodžbe u nekome sudu mogu biti empirijske (dakle estetičke); ali sud, koji se s pomoću njih izriče, jest logički, ako se one predodžbe samo u sudu odnose na objekt. Obratno pak, ako bi dane predodžbe bile čak racionalne, ali ako bi se u nekome sudu odnosile samo na subjekt (njegov osjećaj), onda je on utoliko uvijek estetičan.- Immanuel KantZasigurno jedno od najznačajnijih djela ne samo estetičkoga razdoblja, već i cjelokupne povijesti filozofijskoga razumijevanja estetičkoga načina spoznavanja. Ujedno predstavlja i sistematiziran pristup temeljnim estetičkim kategorijama koje i dalje važe u svakom relevantnom razmatranju odnosa filozofije i umjetnosti.- Nadežda Čačinovič, iz recenzijeFundamentalno estetičko djelo u kojem je Kant postavio i usustavio temeljne estetičke kategorije i time zadužio kasnije relevantne pristupe estetici i filozofiji umjetnosti. Djelo je stoga nezaobilazno u studiju filozofije i drugih znanosti usmjerenih pitanjima umjetnosti i kulture.- Goran Gretić, iz recenzijeEstetika izvorno nije nauk o lijepome, kako se to u kulturnom shvaćanju uvriježilo, nego je ona znanost o osjetilnoj spoznaji, koja time, osim lijepoga, omogućuje razmatranje i drugih estetičkih kategorija, čime postaje jasno zbog čega je studija usmjerena razmatranju mogućnosti osjetilne spoznaje kao navlastitomu filozofijskomu problemu.- Goran Sunajko, iz predgovora Preduvjet shvaćanju Kritike moći suđenja, temeljne Kantove estetičke rasprave, počiva u svijesti da estetika izvorno nije nauk o lijepome, kako se to u kulturnom shvaćanju uvriježilo, nego je ona znanost o osjetilnoj spoznaji (αἴσθησις), koja time, osim lijepoga, omogućuje razmatranje i drugih estetičkih kategorija, čime postaje jasno zbog čega je studija usmjerena razmatranju mogućnosti osjetilne spoznaje kao navlastitomu filozofijskomu problemu. Lijepo svakako jest estetički pojam i, složit će se mnogi, najvažniji, no estetika nipošto nije i ne može biti reducirana na pojam lijepoga ili s njime izjednačena, jednostavno zato što lijep predmet i njegova predodžba nisu isto („lijepo je ono što se sviđa u samome prosuđivanju“;, argumentirat će Kant). A estetika za zadaću ima ispitati mogućnost suda ukusa koji nije usmjeren predmetu nego njegovoj predodžbi, što pred moć suđenja stavlja osobit i novovrstan napor....U cjelini je Kantove transcendentalne filozofije moć suđenja ona spoznajno-sudbena moć koju je iznašao nakon uma i razuma kako bi dao odgovore na ona mjesta koja nisu bila posve pokrivena temeljnim spoznajnim moćima. Moć suđenja, koja se dijeli na estetičku i teleologijsku imala je također, sukladno transcendentalnomu sustavu, zahtjev za dijalektičkom pozicijom a priori. Kantovo odlučno iznalaženje suda ukusa koji bi mogao biti sintetički sud a priori omogućio je estetici zaseban i autonoman položaj u obitelji filozofijskih disciplina te drukčiji status u odnosu na ostale pristupe spoznaji umjetnosti. Trećom je kritikom pruski filozof analizirao i odredio bitne kategorije estetičkoga načina spoznavanja koji počiva na subjektivnom sudu ukusa spremnom važiti objektivno iako nije vođen ni interesom, ni pojmom, a ni svrhom, nego subjektivnim sudom koji, budući da polazi od zajedničkoga osjetila (sensus communis) danoga svakomu slobodnom čovjeku, može zahtijevati opće prihvaćanje i iznuditi suglasnost. Ovom studijom Kant nije imao namjeru razmatrati umjetnička djela, već mogućnosti njihova spoznavanja koje ne počivaju u samim (umjetničkim) predmetima, nego u njihovoj predodžbi, pa se estetika kao filozofijska disciplina ne bavi lijepim predmetima, već lijepom predodžbom lijepih predmeta, čime se, ne prelazeći ni ovoga puta granice (estetičke) spoznaje o kojoj pita, zadržava na Kantovu uvriježenu pristupu filozofijskoj spoznaji.