Kako da razgovaramo sa spomenicima?

Pored teorijskih osvrta i literarnih bravura, dragocene su mnogobrojne priče o sudbinama spomenika, od kojih su neki dobro poznati i deo svetske kulturne baštine, a neki su lokalni, mnogi od njih u Beogradu, posvećeni znamenitim ličnostima. Ove priče naprosto pozivaju na šetnju ili putovanje, makar virtuelno, i na razmišljanje o pitanjima na koja nas autor navodi. Tekst se na jednom nivou čita u dahu, a zatim, sa tako bogatom literaturom i izvorima, poziva na ponovno udubljivanje, istraživanje i putovanje kroz spomeničko nasleđe. (Prof. dr Daniela Korolija Crkvenjakov)Spomenikom najčešće nazivamo obeležje – skulpturu, građevinu, pa i pisano delo – podignuto u znak sećanja na neku osobu ili događaj. Zato, ništa ređe, kažemo da nam spomenik govori o toj osobi ili događaju. Fraza „spomenici govore“ postala je uobičajena i koristi se kako u svakodnevnom jeziku, tako i u akademskoj literaturi. Spomenici, stari ali i novopostavljeni, neretko izazivaju neslaganja: podignuti su da bi uredili javnu memoriju, pa opet često pobuđuju ostrašćenu podeljenost. Zato su i u dvadeset prvom veku monumenti predmet brojnih debata i sukoba mišljenja. Mogu li nam oni sami pomoći u razrešenju nedoumica koje pokreću? Ako „spomenici govore“, da li je moguće sa njima i razgovarati? Čini se da bi imali šta da kažu o spomeničkoj kulturi. Otuda glavno pitanje nije zašto, već kako da sa spomenicima razgovaramo.