Crnci u firenci

Kad sam 2006. napisala ovu knjigu, bila sam u panici. Hoće li vrijeme progutati temu? Mržnja među Srbima i Hrvatima u našim i srpskim medijima još uvijek je bila „vruća roba“ iako je od rata bilo prošlo jedanaest godina. Bijeda je bila ogromna, ljudi su bježali iz Hrvatske tražeći mjesto pod suncem izvan rupe u kojoj su trunuli. Crnci u Firenci turistima su prodavali kišobrane i kad je bio sunčan dan. Sirotinja nikad ne gubi nadu u bolje sutra.Ja sam te 2006. bjesomučno lupala po tipkovnici sigurna da vrijeme ne radi za mene. Naši su nam političari tako strastveno obećavali svijetlu budućnost da sam i ja nasjela. Doduše, nitko nam nije rekao da je rat završen, dapače, govorili su nam da su rane „svježe“ i da nikad ne smijemo zaboraviti što nam je neprijatelj učinio. Nikad, nikad, pa ni onda. Za crnce u Firenci nije ih bilo briga.Ništa se nije promijenilo. Pisac u meni je sretan. Nije ga pregazilo vrijeme. Ja, ljudsko biće, voljela bih, ja sam se nadala, ja sam bila sigurna da će ove 2024. sve biti drugačije.Crnci u Firenci, jasno vam je, nije knjiga o crncima u Firenci. Ovo je knjiga o crncima ma gdje bili. Ovo je knjiga o crncima koji nikad neće prestati biti crnci.Je li ovo tužna knjiga? Nije jer je autorica bila glupa do pakla, pa se zajebavala dok je ovo pisala. Danas mi ništa nije smiješno, ali mi je ipak drago da je opet među vama knjiga koju sam pisala s radošću i ogromnom nadom da pišem o vremenu koje će nestati.Vi i ja volimo hepiende. Zato ću vam otkriti kraj. Glavni likovi će preživjeti.– Vedrana Rudan