Biste bez lica

Novinar Martin Oblak objavio je na nekom liberalnom portalu tekst „Tko je A. K. (47) – čovjek za kojeg niste smjeli čuti“, čisti fake news koji pogađa žuđeni fantazam društva opsjednutog retuširanjem prošlosti. Od tog trena u prvom romanu Josipa Vujčića „Biste bez lica“ fabula prati rast, uspon, eskalaciju i iščezavanje te vijesti, a roman predstavlja medijsku mašineriju i histeriju sudionika društva spektakla koji formiraju percepciju: novinare raznih profila, mitomane, političare od (pok)orne mladeži do stranačkih vođa i Predsjednice, PR-ovce i njihove ovce… Cijelim cirkusom koordiniraju Mario i Marijo, uber-piarovci vlasti i opozicije, (su)parnjaci, povremeno i ljubavnici, cinici sa sadističkim crtama.To ne prolazi bez vrlo konkretnih posljedica za sve, jer laž je unaprijeđena u istinu, pa i Oblak na kraju romana doživi svoju „istinu“, voltaireovsku idilu u koju useljava – darvinizam.„Biste bez lica“ su farsa koja prokazuje društvo spektakla kao društvo spletakla i banalnih motiva i do sada najuvjerljiviji roman o, ne samo našoj, suvremenosti. Josip Vujčić piše raskošno, upućeno i duhovito, refleksija je prirodno stanje njegove tipkovnice kao i brzi, nekad otpjevani, dijalozi. Vješto i lako ispripovijedan, sve kao u videoigrici, btw igrajući se i podsmjehujući, roman je ovo pun ekrana i pop-popudbine, komponiran od poglavlja nazvanih po pjesmama, s playlistom, roman koji predstavlja manipulativne potencijale novih tehnologija kao dio naše svakodnevice. I režisere naših života.