/ 10 prosečna ocena
0 čitalaca ocenilo
Proleće je te godine nastupalo sporo i ćudljivo. Kad je lepo, Anika izlazi u avliju, duboko diše, trepće očima; zamara je hodanje, a čim ode u sobu, prolazi je jeza i soba joj se čini hladna i mračna, i opet izlazi. A kad sunce zađe za avlijski zid, ona sa jezom beži od senke koja se duži, i penje se što može više, samo da još jednom vidi sunce. Kad naiđe studen dan sa susnežicom i mračnim nebom, Anika ostaje u sobi, naloži furunu i sedi pored nje gledajući u vatru. Raskopča nedra i položi ruku pod pazuho, malo niže, tamo gde se od mršavih devojačkih rebara počinju da odvajaju i izdižu grudi. Tu je koža zategnuta i najglađa na celom telu.
Najvažniji red na ovoj stranici — ono što je knjiga ostavila iza sebe kod tebe.
Učitavanje…
Utisci drugih, poređani po topli prijema u zajednici. Slušaj sve — pa onda zaviri u sopstveni.
Strana je još tiha.
Niko se nije oglasio o ovoj knjizi. Tvoj utisak može biti prvi koji drugi čitalac pročita.
© 2026 Knjigopolis · napravljeno s ljubavlju u Srbiji
oceni knjige koje si pročitao·oslušni one koje tek dolaze